OКO ČEGA IMA ZENICU NIČEGA AL’ RAZROКO DA BUDE -NE UME

Našla sam se na početku sveta, iznikla niotkuda, okata kao čudovište i zimzelena po granama ruku. Trnje i žbunje onoktilo, a meni ništa. Na šta li ličim, zapitah se ogledajući se u epruveti poslednjeg ljudskog ogleda o začetku, o svetozametku. Propast sveta. Rekoše mi starci koji se prekrstiše kad me ugledaše, rekoše da nastavim pravo, baš tim putem. Strminom. Na prvom raskršću da skrenem. Poludeću, rekoh im. Jesi. Jeste. Levo, trčećim korakom, pa uzbrdo do prve česme, do izvora, do potoka, dete izgubljeno, sebe da pronađeš, lišćem prekrivenu, ispod treće bukve u Rajkovoj šumi sasušenoj. Gromovima sprženoj. Uništenoj. Sebi se vrati, iskopaj, ozeleni, pozeleni, iskašlji svaku svoju muku, omelemi svaku svoju ranu i ustani. Početku sveta se osmehni, na kraju.

Кreni, možda se sustigneš. Pridigneš. Uzdigneš iznad svih muka, sopstvenim mukom.

Glas da ti ne čujemo, suzu da ne vidimo! Idi!

Otišla sam. Šta ću, kud ću -strminom.

Jasmina Popović